Mnoge će vjerojatno iritirati kada pročitaju da postoji knjiga u kojoj se tvrdi da su muškarci najveće žrtve današnjice. A upravo to je tema o kojoj piše Richard Reeves pa u knjizi još upozorava kako je situacija još lošija nego što je mislio jer u današnjem se svijetu "dječaci bore s poteškoćama u školi i na kampusima, muškarci gube svoje uporište na tržištu rada, a očevi kontakt sa svojom djecom". Ali što se više udubljivao u tu temu, slika je postajala sve sumornija. "Razlika između rodova, kad je riječ o sveučilišnim diplomama, veća je danas nego ranih sedamdesetih, samo u suprotnom smjeru. Plaće većine muškaraca danas su manje nego što su bile 1979. Za razliku od njih, plaće žena porasle su u svim sektorima. Jedan od pet očeva ne živi sa svojom djecom. Gotovo dvije od tri ‘smrti iz očaja‘, tj. samoubojstvom ili predoziranjem odnose se na muškarce."
Richard V. Reeves je znanstveni savjetnik za područje ekonomije na institutu Brookings u Washingtonu. Rođen u Ujedinjenom Kraljevstvu, s oksfordskom diplomom i doktoratom sa Sveučilišta Warwick, bio je među ostalim savjetnik za strategiju u uredu Nicka Clegga, zamjenika britanskog premijera od 2010. do 2012., ravnatelj londonskog političkog think-tanka Demos i urednik za društvena pitanja u Observeru. Američki Politico uvrstio ga je među 50 najutjecajnijih intelektualaca u SAD na temelju njegovih istraživanja o nejednakosti i klasama. Njegova prethodna knjiga "Dream Hoarders" (Sakupljači snova) proglašena je knjigom godine u The Economistu i Observeru za 2022., kao i "O dječacima i muškarcima" za 2023. I bivši američki predsjednik Barack Obama ovu knjigu je uvrstio među najznimljivije koje je pročitao u prošloj godini.
Postoje razlike
Važno je znati da ovaj britansko-američki znanstvenik nije nikakav mačist. Kao zagovornik rodne ravnopravnosti, bavi se pitanjima kako smanjiti razliku u primanjima između muškaraca i žena, budući da, na svakih 100 dolara koje zarade muškarci, žene zarade 82. Ali znači li to da problemi dječaka i muškaraca ne postoje? Upravo obratno – oni su prije strukturni nego individualni, a rijetko ih se tako tretira, drži Reeves.
O problemima muškaraca obično se govori kao o muškim problemima. Muškarci su ti koji se moraju popraviti, jedan po jedan. Takav individualistički pristup je pogrešan. Dečki zaostaju za djevojkama u školi i na fakultetu zato što je obrazovni sustav strukturiran tako da im oduzima prednost. Muškarci se bore s opstankom na tržištu rada zato jer se smanjuje potreba za tradicionalno muškim poslovima. A očevi su izgubili mjesto zato što se njihova tradicionalna uloga hranitelja obitelji promijenila. Muški problemi nisu posljedica masovnog psihičkog sloma nego dubokih strukturnih izazova, suština je to djela "O dječacima i muškarcima" koji je upravo objavila Naklada OceanMore u prijevodu Magdalene Vračarić.
Kako bi potkrijepio svoju tezu, Reeves se na jednom mjestu poziva na poznatu ekonomisticu Melissu Kearney, koja mu je na njegovo pitanje za koga je više zabrinuta, za žene ili za muškarce, uzvratila bez puno razmišljanja: "Zaista sam zabrinuta za muškarce u SAD-u koji su u velikoj mjeri danas gurnuti na margine ekonomskog, društvenog i obiteljskog života". "Proteklih dvadeset, trideset ili četrdeset godina, znanstvenici su bili fokusirani na žene i djecu. Sad stvarno moramo razmišljati o muškarcima."
Obrazovni sustav posebno je sklisko područje, pokazuju službeni rezultati. Širom svijeta, djevojčice u osnovnoj i srednjoj školi postižu bolje rezultate od dječaka. U zemljama OECD-a one su otprilike godinu dana ispred dječaka u smislu čitalačke pismenosti, za razliku od tanašne, i sve manje, prednosti dječaka u matematičkoj pismenosti. Dječaci imaju 50 posto više šanse da padnu na testovima iz svih triju ključnih školskih predmeta – matematike, čitanja i prirodnih znanosti. Zbog toga se Švedska u svojim školama počinje boriti s fenomenom zvanim pojkkrisen (dječačka kriza), a Australija je pokrenula program čitanja "Boys, Blokes, Books and Bytes". U SAD-u djevojčice su već desetljećima jači spol u školama, no sad još više odmiču, posebno u smislu pismenosti i verbalnih vještina. Razlike nastaju u ranoj dobi. Četrnaest posto je vjerojatnije da će djevojčice biti "spremne za školu" u dobi od pet godina u usporedbi s dječacima, na primjer, uzevši u obzir obrazovanost roditelja. To je mnogo veći jaz nego onaj između bogate i siromašne djece, ili djece bijele i crne rase.
Stisak šake
U još težoj situaciji nalaze se muškarci bez fakultetske naobrazbe, jer sve ukazuje da će se potrebe za poslovima koji zahtijevaju fizičku snagu i dalje smanjivati. Manje od jednoga od deset poslova sad zahtijeva ono što Zavod za statistiku rada opisuje kao "težak fizički posao", što uključuje "povremeno dizanje ili nošenje 51–100 funti (otprilike 23–45 kilograma) ili često dizanje ili nošenje 25–50 funti (otprilike 11–23 kg kilograma). A kako se potrebe za fizičkim radom smanjuju, muškarci postaju tjelesno slabiji. Jedno istraživanje o snazi stiska šake, što je dobar pokazatelj snage općenito, pokazuje da je ona kod muškaraca sve slabija, dok u međuvremenu, što možda još više iznenađuje, žene postaju fizički snažnije. Tako je 1985. prosječan muškarac u ranim tridesetima mogao nekome stisnuti ruku s otprilike 13 kg većom snagom nego žena slične dobi. Danas je snaga njihova stiska gotovo jednaka.
Isto tako, vjerojatnost da će muškarac počiniti samoubojstvo mnogo je veća nego da će ga počiniti žena. To je uzorak koji se već dugo primjećuje širom svijeta, međutim, razlika između rodova najveća je u razvijenim gospodarstvima, gdje je vjerojatnost da će si muškarac oduzeti život tri puta veća nego da će si ga oduzeti žena. Samoubojstvo je sada najčešći uzrok smrti britanskih muškaraca mlađih od 45 godina. U SAD-u broj samoubojstava najbrže raste među sredovječnim muškarcima, a posljednjih desetljeća i među adolescentima i mlađim muškarcima. Statistike pokazuju kako je stopa samoubojstava kod žena također porasla, ali je i dalje mnogo niža od one kod muškaraca.
Za sve to, kriva je, piše Richard Reeves, današnja politika koja je slična rovovskom ratu u kojem se obje strane boje čak i najmanjeg gubitka teritorija: "Dok su mame i tate zabrinuti za svoju djecu, naši su politički vođe u zamci vlastitih stranačkih pozicija. Progresivci smatraju da je svaki korak u smjeru pomoći dječacima i muškarcima odvraćanje pažnje s borbe za djevojčice i žene. Konzervativci smatraju da je svaki korak u smjeru pomoći djevojčicama i ženama motiviran željom da se muškarci podčine. Odmaknemo li se od žestine i buke plemenske politike, ja se nadam da možemo doći do zajedničke spoznaje da su mnogi naši dječaci i muškarci zaista u nevolji koju nisu skrivili sami i da im je potrebna pomoć".
Reeves zamjera i liberalima i konzervativcima. Prvima prigovara zbog progresivne sljepoće pod kojom podrazumijeva "četiri velike rupe u stavovima ljevice kad je riječ o dječacima i muškarcima". Prva je ona koja teži patologizaciji prirodnih aspekata muškog identiteta, obično pod zastavom toksičnog maskuliniteta. Druga mana progresivnog pristupa je individualizam, odnosno sklonost da se muški problemi promatraju kao rezultat individualnih neuspjeha ove ili one vrste, prije nego posljedica strukturnih izazova. Treći je problem nevoljkost ljevice da prizna ikakve biološke uzroke razlika između spolova. Četvrto je čvrsto uvjerenje da je rodna neravnopravnost jednosmjerna, tj. na štetu žena.
Kažnjavaju muškarce
Poziva se na rezultate prema kojima polovina američkih muškaraca i gotovo trećina žena (30 posto) danas misli da društvo "kažnjava muškarce samo zato što se ponašaju kao muškarci", prema istraživanju koje je proveo Javni institut za istraživanje religije (Public Religion Research Institute). To pitanje uzrok je političkog raskola, kao što bi se moglo očekivati. Troje od petero republikanaca slaže se s gornjom tezom, u usporedbi sa samo jednim od četvero demokrata. I religija ima svoju ulogu ovdje jer se, primjerice, polovina bijelih i crnih protestanata, slaže da se muškarce kažnjava kad se ponašaju kao muškarci (50 posto, odnosno 47 posto).
Reeves se poziva i na Carol Harrington koja smatra da je termin toksični maskulinitet pogrešan jer prirodno usmjeruje pozornost na mane pojedinih muškaraca, umjesto na strukturne probleme. "Ako su muškarci depresivni, to je zato što ne izražavaju svoje osjećaje. Ako se razbole, to je zato što ne žele otići liječniku. Ako imaju loše rezultate u školi, to je zato što se nisu dovoljno potrudili. Ako umiru ranije, to je zato što previše piju i puše, i zato što jedu pogrešnu hranu. Dakle pripadnici političke ljevice smiju kriviti žrtvu – ako je riječ o muškarcima", misli Carol Harrington, a Reeves je citira jer to odgovara njegovim tezama.
Na drugoj strani, američka desnica je uvjerena da problemi dječaka i muškaraca proistječu iz toga što ih ljevica mrzi. Najbolje se to moglo vidjeti u govoru republikanskog senatora Josha Hawleyja, prema kojem svjedočimo "pokušajima ljevice da osmisli novi svijet mimo muškaraca" i upozorava da je "napad na muškarce tek vršak koplja kojim ljevica napada Ameriku". "Ljevica želi definirati tradicionalni maskulinitet kao toksičan. Želi definirati tradicionalne muške vrline opasnima za društvo. Trebamo li zaista biti iznenađeni što se sve više i više muškaraca povlači u izolaciju besposlice, pornografije i videoigara nakon što im se godinama govorilo da su problem, da je njihova muškost problem?" pita se Hawley.
Izgleda da se muški birači zbog toga sve češće okreću desnici koja ih navodno štiti. Donald Trump osigurao si je mjesto predsjednika SAD 2016. godine s 24 posto više glasova muškaraca, što je najveća rodna razlika u pedesetogodišnjoj povijesti izlaznih anketa. Među bijelim muškarcima, koji čine trećinu izbornog tijela, Trumpova je "marža" bila 30 posto (62 posto, u usporedbi s 32 posto ženskih glasova). Žene su naginjale demokratima, no otprilike jednako koliko i za prethodnih izbora. "Razlika između rodova povećala se ove godine zbog istog razloga zbog kojeg je Trump uspio osvojiti Bijelu kuću", izvijestio je Washington Post. "Muškarci, a osobito bijeli, skrenuli su udesno."
Iste te godine, glasovi muškaraca doveli su do Brexita, izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. To je svjetski fenomen. Širom svijeta veća je vjerojatnost da će muškarci nego žene podržavati desno orijentirane stranke ili stranke koje su nastale u svrhu protesta, protiv aktualnih političkih prilika. U Švedskoj, primjerice, jedan od četvorice muškaraca podržao je strogo desno orijentirane Švedske demokrate u anketi provedenoj 2015. godine, što je dvostruko veća podrška od one koju su dobili od žena. U Njemačkoj, posebno na istoku, muškarci su se uvelike priklonili političkoj desnici. Ali i u Južnoj Koreji mladi muškarci također opasno naginju desno, a to je zasluga antifeminističkog raspoloženja. Na izborima za gradonačelnika Seula u travnju 2021. godine, 73 posto muškaraca u dvadesetim godinama glasalo je za konzervativnog kandidata, u usporedbi sa 41 posto žena iste dobne skupine. Snažna podrška mladih muškaraca također je dovela konzervativnog predsjedničkog kandidata Yoona Suk-yeola blizu pobjedi u ožujku 2022. godine. Yoon je obećao ukinuti Ministarstvo za rodnu ravnopravnost i obiteljska pitanja. Premijer Indije Narendra Modi hvali se svojim opsegom prsnog koša od 56 inča (oko 142 centimetra). Alfa muškarac Imran Khan na vlasti je u Pakistanu ("feminizam je potpuno degradirao ulogu majke"), antifeminist Recep Tayyip Erdoğan ("žene i muškarci nemaju ista prava") u Turskoj, i otvoreno mizogini, donedavni predsjednik Rodrigo Duterte na Filipinima ("Dokle god ima mnogo lijepih žena, bit će i mnogo slučajeva silovanja").
Mužjaci su agresivniji
No, možda je za puno toga krivac - testosteron. Ljudski mužjaci fizički su agresivniji u svim kulturama i u svakoj dobi. Pet je puta veća vjerojatnost da će dečki, u usporedbi s djevojčicama, biti često agresivni u dobi od sedamnaest – ne godina nego – mjeseci. Razlika se povećava sve do rane odrasle dobi, kad se ponovo smanjuje. Širom svijeta muškarci počine gotovo 95 posto ubojstava i zaprepašćujuću većinu ostalih nasilnih činova, uključujući i seksualno zlostavljanje.
Bilo kako bilo, tri su velike mane konzervativnog pristupa, upozorava Reeves. Prva je ta što mnogi konzervativci potpiruju muške pritužbe u svrhu političkih poena, što jednostavno uzrokuje još više ljutnje i nezadovoljstva. Druga je da previše važnosti pridaju biološkim razlikama između spolova u kontekstu rodnih uloga, što je zrcalna slika namjere progresivaca da ih potpuno niječu. Treća je što smatraju da je rješenje muških problema više u prošlosti nego u budućnosti, i to u obliku obnove tradicionalnih ekonomskih odnosa između muškaraca koji osiguravaju sredstva i žena koje se brinu za obitelj. Umjesto da pomognu muškarcima da se prilagode novom svijetu, konzervativci ih obmanjuju obećanjima o povratku na staro. "Iako su problemi dječaka i muškaraca stvarni, oni su posljedica strukturnih promjena u ekonomiji i široj kulturi, kao i propusta našeg obrazovnog sustava, prije negoli bilo kakva oblika namjerne diskriminacije. No na političkoj desnici, ali i na ljevici, stajališta o problemima roda plutaju posve nevezana uz činjenice", skeptičan je Reeves.
Što poduzeti? Djelovanje u smjeru poboljšanja uvjeta za dječake i muškarce ne znači napuštanje ideala rodne ravnopravnosti. Zapravo, to je prirodni nastavak dosadašnjeg toka stvari. Problem s feminizmom kao oslobodilačkim pokretom nije to da je "otišao predaleko", već to što nije otišao dovoljno daleko. Život žena se promijenio. Muškaraca nije. "Potrebna nam je, kao što sam napisao u uvodu, pozitivna vizija maskuliniteta za taj postfeministički svijet. Također trebamo biti dovoljno zreli kao kultura da bismo shvatili da velike promjene, čak i one pozitivne, imaju svoje posljedice. Posvetiti se posljedicama nije samo moguće nego i nužno, to je jednostavno priroda napretka. U ovom slučaju to znači da je potrebna reforma obrazovnog sustava koji jednostavno više ne funkcionira dobro za dječake, te pomoć muškarcima kako bi se prilagodili izmještenosti uzrokovanoj gubitkom tradicionalne muške uloge. Rodno specifičnim izazovima i neravnopravnostima moramo se baviti u oba smjera".
A, opet, možda je odgovor na sva ta pitanja jednostavan i sadržan u ovoj misli: "‘Žene su jednostavno prirodno pametnije od muškaraca i sad su u naletu.‘ Tako kaže Jonathan, student treće godine. Raspravljali smo o tome zašto žene postižu toliko bolje rezultate na fakultetima. ‘Znate, za muškarce jednostavno više nema motivacije‘, dodao je. ‘To je u glavi.‘"
Komentari
0