Prije mjesec dana u Maloj dvorani "Lisinski" održan je predivan koncert Dunje Knebl i brojnih joj kolega i kolegica kojim je obilježeno 30 godina diskografske karijere te naše pionirke etno glazbe. Bilo je čarobno i nezaboravno, a samo mjesec dana poslije u Močvari je ponovo uprizoren koncepcijski mnogo manje zahtjevan i jednostavniji, no jednako magičan i prekrasan koncert trija Dunije koji tvore Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić. Uz pomoć Roka Margete i Silvija Bočića ovaj fascinantni ženski trio u cijelosti je izveo sve pjesme s "Bilo je sada", jednog od tri najbolja albuma prošlogodišnje hrvatske glazbene produkcije.
Pisao sam o tom albumu, navodeći da su ga Dunja, Nina i Jelena koncipirale kao splet starih narodnih pjesma čija je tragična "feministička" tematika jednako aktualna danas kao i prije više od stotinu godina, koliko su stare neke od pjesama koje su Dunije izvele i u Močvari, pri čemu je samo posljednja "Tica lastavica" skladba čiji stihovi pružaju nadu u ljubav. Sve ono što smo doznali s albuma "Bilo je sada" još se dojmljivije prezentiralo uživo. Dunja, Nina i Jelena toliko skladno slažu glasove da je nemoguće ne čuti ih kao najskladniji vokalni trio u današnjoj hrvatskoj glazbi, pri čemu sviraju i razne instrumente. Nije glazbeno identično, no podsjetile su me i na davnu suradnju country pjevačica Emmylou Harris, Linde Ronstadt i Dolly Parton okupljenih pod jednostavnim nazivom Trio.
Još više mi se učinilo da su Dunije poput naše inačice nekih američkih bluegrass i folk skupina ili pjevačica, uključujući Alison Krauss ili nedavno također Grammyjima nagrađenu Sierru Hull. No, usporedbe u slučaju Dunije nisu ni potrebne jer mnogo je važnije da njih tri, na tragu onoga što su činile Dunja Knebl i Lidija Bajuk u 90-ima, stare i zaboravljene, često i neuglazbljene pučke, etno, folk pjesme - zovite ih kako god vam paše - čine aktualnima i danas. I ne samo to, maštovito uglazbljenje i tako zadivljujuće pjevanje uzdiže te i takve pjesme na nivo važne nacionalne umjetnosti i perfektnog world music proizvoda. E, da hrvatska kultura ima više sluha za nastojanja veličanstvenih pjevačica, glazbenica i umjetnica kakve su Dunja, Nina i Jelena. Za većinu publike ionako će te skladbe zvučati posve novo i drugačije.
Nadam se da se Dunja i Jelena neće uvrijediti, ali naročito su zasjale skladbe u kojima je vodeći vokal onaj Nine Romić. Nakon koncerta rekao sam joj da mi je njen glas najljepši od svih ženskih glasova u današnjoj hrvatskoj glazbi. Malo nakon toga isto mi je rekao jedan dugogodišnji prijatelj i kolega fotograf, spomenuvši da sam bio u pravu kad sam prije 15 godina počeo pisati o Nini kao tada nepoznatoj, ali potencijalno velikoj kantautorici u koju silno vjerujem, što je opravdala i niskom sjajnih autorskih albuma. Žao mi je da njenu kvalitetu, a to vrijedi i za Dunju i Jelenu te trio Dunije, ne prati popularnost proporcionalna kvaliteti i ljepoti glazbe, ali tako to biva, ne samo u nas. Stoga mogu konstatirati da se ovako lijepi koncerti danas ponajprije mogu dogoditi u malim prostorima za publiku koja ima strpljenja tiho i mirno pratiti rađanje ovako veličanstvene glazbe. I beskrajno uživati u tome, što su potvrdile i višeminutne ovacije nakon nastupa.
Sukladno usponu Amire Medunjanin, čiji sevdah također cijenim i volim, bilo bi lijepo i vrijedno da i trio Dunije dobaci do Velike dvorane "Lisinski" jer to apsolutno zaslužuju. Ako se to i ne dogodi, spreman sam ustvrditi da su Dunije, parafrazirajući naslov njihova albuma "Bilo je sada", prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatske etno/folk/world glazbe. Naime, crpeći napjeve iz daleke prošlosti, čineći ih danas (iznova) aktualnima poput crne kronike, stječem dojam da je budućnost istinske glazbe možda i predodređena za male, intimne prostore. Daleko od masa, spektakala, scenskih efekata, reklame i hajpa. Eto, njih tri sa svim instrumentima stanu u jedan auto i kadre su tu svoju malu-veliku svečanost stvarne glazbe prirediti u bilo kojem prostoru koji nudi nekoliko mikrofona i reflektora te nešto sjedalica, jer koncert poput ovog Dunija mora se slušati sjedeći i u miru i tišini. I tada se događa to istinsko čudo pjesama koje su u slučaju onih s albuma "Bilo je sada" tragične, elegične, teške i čemerne, ponajprije iz vizura žena koje u nekoj našoj epici često i neopravdano imaju sporednu ulogu.
A teme o kojima pjevaju Dunije toliko su bolne da je dobro da ih Nina i Dunja, a naročito Jelena čine barem malo lakšima kroz interesantne, katkad i crnohumorne najave, pa je uz suza bilo i smijeha, da bismo na bis dočekali "Dej mi, Bože, joči sokolove" koju je baš Dunja Knebl (iznova) popularizirala 1995. godine na kompilacijskom albumu "Ethno Ambient Live". Ne znam otkud mi na pameti Chris Eckman, ali baš me zanima što bi on ili neki njemu srodan kantautor, uključujući Nicka Cavea, rekao na ovakvu tragiku starih hrvatskih folk pjesama o ljubavi, ubojstvima, nesretnim brakovima, samoći, ostavljenosti, ratu, iseljavanju, smrti djece, nevjeri, nasilju u obitelji, prkosu i femicidu. Fakat je "bilo sada".
Komentari
0